Rukija Avdić plače dok se prisjeća noći prije 30 godina kada su joj porodica i dom bili razdvojeni.
Počelo je s povicima.
Bježite, bježite, upala je srpska vojska, pada Srebrenica, bježite!
Avdić naziva „tom katastrofom“ — masakr oko 8.000 uglavnom muslimanskih muškaraca i dječaka koji su počinile snage bosanskih Srba u gradu Srebrenici, u Bosni i Hercegovini.
Bio je to najveći masovni zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata.
Među ubijenima bili su njen suprug i brat blizanac.
„Ne znam šta je bilo gore, izgubiti brata ili muža“, rekla je za SBS News.
„Srce mi je ranjeno.“
Rukija Avdić plače dok gleda fotografije muža i brata koji su ubijeni u Srebrenici. Kaže da je tokom rata ubijeno oko 40 članova njene šire porodice. Source: SBS
Kasnije je tribunal za ratne zločine Ujedinjenih nacija utvrdio da su Mladićevi vojnici izvršili etničko čišćenje bosanskih Muslimana — poznatih kao Bošnjaci — koji su u to vrijeme činili većinsku etničku skupinu u Bosni i Hercegovini.
2017. Mladić je proglašen krivim za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.
Pad Srebrenice
Prisjećajući se trenutka kada je grad napadnut, Avdić kaže: „Bilo je vrisaka i plača.“
„Muž tada nije bio sa mnom. Bila sam sama s četvero djece i majkom.
„Kad sam vidjela i čula vriske, potrčala sam niz stepenice i brzo zgrabila djecu. Mislila sam da će nas žive spaliti.“
Avdić kaže da je čula Mladića kako viče i naređuje ljudima da krenu prema obližnjim Potočarima.
Na putu tamo s djecom, zastala je blizu kuće svog daidže.
„Kad je pala noć, pojavio se moj muž. Došao je da vidi gdje sam, da vidi djecu, da se oprosti. Moj brat je također bio tu,“ kaže Avdić.
Moj muž je rekao: ‘Rukija, molim te, molim te, čuvaj se. Evo, uzmi ovu burmu. Čuvaj djecu. Možda se nikada više nećemo vidjeti. Neka ti je Allah na pomoći.’
„I moj brat je rekao: ‘Draga sestro, znam da si mi bliznakinja, ne mogu živjeti bez tebe, ali moram.’
„Dao mi je svoj tespih i serdžadu. Bio je jako pobožan.“
Avdić kaže da su njen muž i brat tada otišli prema šumi kako bi se sakrili od Mladićevih trupa.
„Djeca su vrištala i plakala: ‘Babo, babo, vrati se!’ On se okrenuo i otišao u šumu. Ali tamo su upali u zasjedu. Vojska ih je tamo čekala. Oni su se pripremali za to.“
Zajedno s desetinama hiljada drugih bošnjačkih žena i djece koje su izgubile muževe, očeve, braću i sinove, Avdić je ukrcana na autobus za evakuaciju i prisilno raseljena.
Nakon noći provedene u Potočarima, prisjeća se jezivih riječi čovjeka koji i danas ostaje u zatvoru u Hagu kao ratni zločinac.
Vojni komandant bosanskih Srba, general Ratko Mladić, drugog dana svog suđenja pred Tribunalom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hagu, Nizozemska, 2012. godine. Source: SBS / AP
„Rekao je… 'Kolji, kolji, samo ako je muško dijete, kolji.'“
„Uhvatila me panika. Uzela sam maramu i omotala njome sina Jusufa, nabila. Isto sam uradila i s Halidom, obukla ga u dimije, isto da su ženskinje."
„Halid je imao dvije godine; Jusuf šest. Svi su bili mali.“
Avdić se sjeća da je svojim očima svjedočila masakrima.
„Kada sam prolazila kroz Potočare, vidjela sam naše muškarce. Svi su bili vezani, goli. Čula sam i pucnje. Svjedočila sam kako je veliki broj naših muškaraca ubijen. Ali još uvijek sam imala nadu da će se [moj muž] vratiti. Da će doći i donijeti radost svojoj djeci.“
Pet godina Avdić i njenih četvero male djece živjeli su prvo u šatorima, i školi, a onda su se uselili u napuštenu kuću u centralnoj Bosni prije nego što su 2000. godine došli u Australiju.
Izbjeglice u kampu u Tuzli, nakon što su raseljene iz Srebrenice i okolnih bošnjačkih sela. Source: Getty / Patrick Robert - Corbis/Sygma via Getty Images
Ostaci pronađeni decenijama kasnije
Kao i mnoge majke, supruge, sestre i kćerke iz Srebrenice, Avdić je tek decenijama nakon "katastrofe" saznala šta se dogodilo s muškarcima u njenoj porodici.
2012. dobila je potvrdu da su pronađeni posmrtni ostaci njenog muža.
"Bilo je strašno. Bili smo slomljenog srca", kaže ona.
"Moj svekar mi je rekao da moram doći da ga sahranim. To je bio najteži dio."
Dvije godine ranije, sahranila je i svog brata blizanca.
Svake godine se pronalazi sve više tijela. Čak i nakon 30 godina, mnoga nisu identificirana.
Djeci koja su ostala bez očeva u genocidu bilo je također teško sahraniti očeve kojih se jedva sjećaju.
Avdić kaže da se njen sin slomio vidjevši očev tabit, iako je imao samo šest godina kada ga je posljednji put vidio.
"Kada ga je spustio, vrisno je. Čupao je vlastitu kosu. U tom trenutku je skoro poludio", kaže ona.
"Želio je sakupiti četiri kamena kako bi ih donio u Australiju za svoje sestre, brata i sebe kako bi imali nešto po čemu će pamtiti oca. Da ga nikada ne zaborave. Bilo im je jako teško."
Žrtve genocida u Srebrenici sahranjene su u Memorijalnom centru Potočari, u Bosni i Hercegovini. Source: AAP / Darko Bandic/AP
Rat i raspad Jugoslavije
Oružani sukob u Bosni i Hercegovini izbio je tri godine prije genocida, 1992. godine, usred raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Bosna i Hercegovina bila je jedna od šest socijalističkih republika koje su činile bivšu Jugoslaviju.
1991., Hrvatska, Slovenija i Makedonija proglasile su nezavisnost od bloka.
Bosna i Hercegovina proglasila je nezavisnost sljedeće godine, ne želeći ostati u zemlji kojom će nakon toga upravljati Srbija, najveća od republika, i njen nacionalistički vođa Slobodan Milošević.
Vijekovima su Srbi, Hrvati i Muslimani širom socijalističkog bloka živjeli zajedno, ali kada se Jugoslavija raspala, izbile su borbe između etničkih grupa.
U Bosni i Hercegovini, oružane snage povezane sa Srbijom pokrenule su kampanju etničkog čišćenja nad većinskim muslimanskim stanovništvom, s ciljem uspostavljanja Republike Srpske.
Ono što je postalo poznato kao Jugoslovenski ratovi rezultiralo je procijenjenim brojem od 140.000 smrtnih slučajeva, prema Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu. Procjenjuje se da je samo u Bosanskom ratu ubijeno oko 100.000 ljudi — većina su bili bosanski muslimani.
Glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, bilo je pod opsadom skoro četiri godine, dok su bošnjačka sela na istoku, blizu granice sa Srbijom, bila izložena napadima, a masovna ubijanja muslimana prijavljivana su od 1993. godine.
Hiljade ljudi je poslano u koncentracione logore, gdje su zabilježeni slučajevi ubijanja, mučenja i gladi.
Podhranjeni hrvatski i bošnjački ratni zarobljenici u Manjači, najvećem srpskom koncentracionom logoru, 1992. Source: Getty / Sovfoto/Universal Images Group via Getty
„Bile su barikade, nismo mogli doći do grada,“ kaže ona.
„Sama sam se porodila kod kuće. Rodila sam sama. Bilo je jako teško.“
Godine sukoba koje su prethodile genocidu bile su traumatične za Avdić.
„Najviše pamtim granate, strah. Onda je moj muž otišao na prvu liniju, jer je morao braniti Srebrenicu, štititi grad. Uvijek sam se bojala da će neko doći na vrata da uzme djecu.
„Godine 1993., dok sam bila kod kuće, granata je pala blizu mene, možda pet metara dalje. Držala sam dijete u naručju. I tada sam izgubila sluh. Granata mi je oštetila lijevo uho.“
Avdić je bila među desetinama hiljada ljudi koji su napustili svoje domove i otišli u Srebrenicu vjerujući da je tamo sigurnije.
Ali enklava je često bila granatirana. Prema Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, snage bosanskih Srba kontrolisale su pristupne puteve i ometale isporuku međunarodne humanitarne pomoći, poput hrane i lijekova, u grad.
UN je u aprilu 1993. godine proglasio Srebrenicu sigurnom zonom, a nekoliko dana kasnije pozvao na potpuni prekid vatre u gradu i rasporedio Jedinice zaštite Ujedinjenih nacija.
Trupe su se rotirale, a holandski mirovnjaci bili su na dužnosti kada je počeo genocid u Srebrenici.
Nije im bilo dozvoljeno koristiti silu osim u samoobrani, a kasnije je utvrđeno da su djelimično odgovorni za neke od smrti u Srebrenici.
'Nema mira bez pravde': Tribunal za ratne zločine
Zločini su prijavljivani od početka raspada Jugoslovenske Republike 1991. godine, a kao odgovor, Savjet bezbjednosti UN-a je 1993. godine osnovao Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKTJ).
Zadatak tribunala bio je procesuirati one odgovorne za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Australijski pravnik Graham Blewitt AM, koji je početkom 1990-ih procesuirao Australce za koje se vjerovalo da su učestvovali u nacističkim ratnim zločinima, otišao je 1994. godine u Hag da postane zamjenik tužioca za MKTJ, funkciju koju je obavljao deset godina.
„Dnevno su pristizali izvještaji o masakrima i zvjerstvima širom Balkana,“ kaže Blewitt za SBS News.
Kada je stigao, MKTJ je tek započinjao svoj rad, a on je bio zadužen za uspostavljanje tribunala.
„Na meni je bilo da počnem sa regrutacijom i da postavim kancelariju,“ kaže on.
„Oslanjao sam se na svoje iskustvo kako u radu na slučajevima nacističkih ratnih zločina, tako i na poslu u Nacionalnoj agenciji za borbu protiv kriminala kako bih dizajnirao kancelariju tužioca.“
Graham Blewitt (naprijed desno), sa sudijama i tužiocima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju 1994. godine. Credit: Supplied
„Bilo je ogromnog pritiska… tribunal nije smio zakazati, jer bi to odložilo inicijative koje su tada bile u toku za uspostavljanje stalnog međunarodnog krivičnog suda.
„Do novembra [1994.], već smo podigli prvu optužnicu, što je jako zadovoljilo sudije.“
Blewitt kaže da je njegova ekipa bila „do guše“ zauzeta istragom mnogih drugih zločina koji su već počinjeni, ali da se jasno sjeća da je čuo izvještaje o tome da se u julu 1995. godine u Srebrenici dogodilo „nešto strašno“.
„U roku od nekoliko dana, izvještaji su počeli dobijati na intenzitetu i postalo je jasno da se u Srebrenici dešava nešto vrlo ozbiljno,“ kaže on.
U toj fazi nismo imali pojma da će se to pretvoriti u genocid. Ali shvatili smo da je dovoljno ozbiljno da odmah moramo oformiti tim.
Blewitt kaže da je iz drugih timova izvukao ljude i formirao posebnu istražnu jedinicu koja je počela prikupljati dokaze.
Uz pomoć SAD-a, tim je prikupio zračne snimke masovnih grobnica, utvrđujući lokaciju žrtava koje su pogubljene.
"Čim su Srbi saznali da znamo za grobnice... počeli su uklanjati tijela iz tih grobnica, odnositi ih na udaljenije lokacije i sahranjivati tijela u sekundarne grobnice", kaže Blewitt.
"Uspjeli smo identificirati i primarne i sekundarne grobnice, te smo odlučili izvršiti ekshumacije tijela u tim grobnicama."
Istrage MKSJ-a brzo su utvrdile da su Mladić i vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić prvenstveno odgovorni za ubistva i poduzele su korake da ih optuže.
„Pred kraj 1995. godine, nakon što se dogodila Srebrenica, bilo je sasvim jasno da se dogodio genocid, a međunarodna zajednica je uspostavila mirovne pregovore u Daytonu [Ohio]“, kaže Blewitt.
Međutim, postojala je zabrinutost da bi mirovni sporazum mogao dovesti do toga da Karadžić i Mladić izbjegnu odgovornost, pa je MKSJ u novembru podigao optužnice protiv njih.
„Naš stav je bio da ne možete imati mir bez pravde i da su oni bili primarno odgovorni za genocid, tako da su morali biti procesuirani.“
Definisanje genocida
I Karadžić i Mladić proglašeni su krivima za ratne zločine i genocid 2016. i 2017. godine i osuđeni su na doživotne kazne. Ostaju u zatvoru u Hagu.
1999. tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević optužen je po ukupno 66 tačaka optužnice za zločine protiv čovječnosti, genocid i ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, postavši prvi aktuelni šef države kojeg je međunarodni tribunal optužio za ratne zločine.
Milošević je pronađen mrtav u svojoj ćeliji u Hagu tokom suđenja 2006. godine.
Graham Blewitt drži optužnicu protiv Slobodana Miloševića, tadašnjeg predsjednika Srbije, 1999. godine. Credit: Supplied
„Samo gledajući definiciju genocida, da mora postojati namjera da se u potpunosti ili djelimično uništi politička, etnička ili vjerska grupa,“ kaže Blewitt.
„Gledajući Srebrenicu, ono što su bosanski Srbi pokušavali, a zapravo i učinili, bilo je ubijanje svih muškaraca i dječaka iz Srebrenice, a bilo ih je hiljade.“
Po našem mišljenju, to je ispunjavalo kriterije za definiciju genocida i to je potom dovelo do podizanja optužnice za genocid.
Tribunal je na kraju podigao optužnice protiv ukupno 161 osobe.
„[Svi su] ili uhapšeni, suđeno im je, neki su osuđeni, neki oslobođeni, neki su preminuli. Ali na kraju, i svakako iz moje perspektive, to je bio potpuni i potpuni uspjeh,“ kaže Blewitt.
„Nešto na šta sam veoma ponosan što sam imao priliku da budem dio.“
Sjećanje na žrtve
Komemoracije se održavaju širom svijeta ove sedmice, uključujući i one u Potočarima u Bosni, kao i one i koje organizuje bošnjačka zajednica u Australiji.
Ljubeći fotografije svog supruga i brata, Rukija Avdić kaže da je važno ispričati njihove priče kako bi buduće generacije znale šta se dogodilo u Srebrenici.
"To je za moju djecu i moje unuke", kaže ona.
"Jer moje srce je ranjeno, više nikada ne može zamlađeti. Uništilo je moje najbolje godine, moju mladost. Imala sam samo 29 godina sa četvero djece."
Ova priča je nastala u saradnji sa SBS Bosnian.
