87-godišnja Mara i 80-godišnja Marija za SBS su ispričale svoje isprepletene priče o neobičnim ljubavima koje su pobijedile velike udaljenosti i potrajale više od pola stoljeća.
Susret dviju uplakanih mladih otočanki u Zagrebu, koje su se u jesen 1960. uputile u Australiju, bio je i početak jednog divnog prijateljstva, u kojem uživaju i ovih dana u Sydneyu.
Mara Finka and Marija Raljevic in Sydney, February 2019 Source: Supplied
Mnogi mladići, koji su u Australiju dolazili u potrazi za boljim životom, nadali su se životnoj suputnici iz staroga kraja. Zadržali su kulturne i osobne veze sa svojom domovinom Hrvatskom i nisu bili spremni odreći se svojeg hrvatskog identiteta.
Prijatelji i rođaci u domovini često su posredovali u spajanju mladih parova, a brakovi su se dogovarali u pismima.
Mnogi takvi parovi sretali su se po prvi put tek mjesecima nakon vjenčanja.
Vjenčanja su obavljana preko opunomoćenika, prokure, što podrazumijeva da je jednog od supružnika, najčešće muškarca, pri činu vjenčanja zastupala druga osoba.
Zbog zakona koji su u to vrijeme bili na snazi u Australiji, a prema kojima su samo supružnicima, a ne i zaručnicima, odobravane vize, u mnogim je slučajevima to bio jedini način da mlada dođe u Australiju.
I Marija Raljević vjenčala se preko prokure, kako se to kaže u njezinu rodnom Ižu, no ona je svojeg supruga ipak poznavala od prije.
Kao 16-ogodišnja djevojka upoznala ga je na susjednom otoku, gdje je bila u posjeti rođacima. S tada 23-ogišnjim Krunom upoznala ju je njezina teta.
„Bilo je to na Svetog Antuna kad smo se upoznali u Salima, u polju.“, sjeća se Marija. „I odmah smo počeli ići skupa.“
Kruno nije dugo čekao te je Mariju ubrzo i zaprosio. Marija je bila sretna, ali je njezina majka smatrala da je premlada za udaju. Iako zaljubljena u Krunu, Marija je raskinula zaruke.
Slomljena srca, Kruno je pobjegao u Italiju, kao i mnogi mladići s hrvatskih otoka u to vrijeme. Dvije je godine proveo u talijanskom izbjegličkom kampu odakle je počeo slati pisma svojoj neprežaljenoj ljubavi – Mariji. Dopisivanje se nastavilo i kad je Kruno stigao u Australiju.
Nekoliko godina poslije, ponovo se postavilo pitanje braka. S obzirom na udaljenost i na činjenicu da je Kruno pobjegao iz Jugoslavije te se više nije smio vratiti, vjenčanje preko opunomoćenika bila je jedina mogućnost. Stoga je prema Ižu uskoro otputovala Krunina punomoć za vjenčanje.
Poslušajte razgovore s Marom i Marijom
Kad jedna slika i jedno pismo donesu ljubav za cijeli život
Marija i Kruno, zastupan po bratu Josipu, vjenčali su se kod matičara na Ižu 1. listopada 1959. godine. Marija kaže da je to bilo pomalo smiješno, no barem je znala da je zaljubljena u čovjeka za kojeg se udala, iako njega na vjenčanju nije bilo.
„To je bilo smiješno.“, kaže Marija. „Moj muž u Australiji, a ja na Ižu“.
Trebalo je skoro godinu dana da Marija dobije sve potrebne dokumente kako bi mogla krenuti put Australije.
Iž je napustila u studenom 1960. godine te je tako započelo njezino višetjedno putovanje mužu u Queensland.
Kad je stigla u Zagreb, Marija je neutješno plakala. Sa svoje dvadeset i dvije godine napuštala je sve drago i poznato, a pred njom je bilo mnogo toga stranog. Ukrcavajući se u vlak za Genovu, upoznala je Maru Finka.
„Taman sam zakoračila u vlak, a ona je bila iza mene“, priča Mara. „Nismo se znale od prije. Plakala je, a njezina majka i djever molili su me da ostanem s njom za vrijeme putovanja“.
Mara, 29-godišnjakinja iz Blata na Korčuli, također je putovala u Australiju, svojem barbi i teti u Perth.
Dvije mlade žene bile su nerazdvojene tijekom dvadeset i dva dana dugog putovanja brodom. Radile su jedna drugoj društvo te bile jedna drugoj rame za plakanje u trenucima tuge.
Mara i Marija u Perth su stigle 12. prosinca 1960. Kad su izašle iz broda, Marin je barba fotografirao tri dame – Maru, Mariju i Marinu tetu. Upravo je ta fotografija odredila Marinu budućnost u Australiji.
Mara je ostala u Perthu, a Marija je nastavila putovanje prema Queenslandu, gdje je Kruno, njezin muž, radio na plantaži šećerne trske.
Mara Finka (L) and Marija Raljevic (R) upon arrival in Australia, Perth, December 1960 Source: Supplied
„Stigla sam u Brisbane i tamo sam našla svoga muža“, govori Marija. „Zagrlili smo se kao da nikada nismo bili razdvojeni“.
U Queenslandu se Marija brinula za petoricu radnika: svojeg muža i njegove rođake i prijatelje, jedan od kojih je bio Tomislav Finka.
Kad je iz Pertha stiglo Marino pismo, u kojem je bila sudbonosna fotografija s Marom i njezinom tetom, Marija ju je pokazala svojem mužu i njegovu rođaku Tomislavu.
The Raljevics with their friend Tomislav Finka in Queensland, 1961 Source: Supplied
Bilo je od Tomislava.
Pisao joj je o sebi i o svojoj obitelji, priložio je nekoliko fotografija i iskreno joj rekao da traži ženu. Nadao se da će prihvatiti njegovo prijateljstvo i da će mu otpisati.
I otpisala je.
Pisma su putovala između Queenslanda i Zapadne Australije skoro godinu dana, a uz jedno je stigao i prsten. Mara i Tomislav zaručili su se iako su se vidjeli samo na fotografijama.
Prvi susret i poljubac dogodili su se na sydneyjskom željezničkom kolodvoru kamo je Mara stigla nakon trodnevnog putovanja iz Pertha. Na stanici ju je čekalo četvero ljudi – njezina draga prijateljica Marija sa suprugom, Marin djever i muškarac s cvijećem u ruci. Živo se sjeća tog trenutka.
The first photos Tomislav and Marija exchanged in letters between Perth and Queensland Source: Supplied
„Kad sam sišla s vlaka, prvo sam prišla Mariji i poljubila sam ju. Onda sam pozdravila i poljubila njezina muža i muža svoje sestre. A onda sam se okrenula prema muškarcu koji je držao svežanj cvijeća i rekla sam 'Ti mora da si Tomislav' pa sam poljubila i njega.“
Vjenčali su se samo tri tjedna poslije u katoličkoj crkvi u Leichardtu, zajedno s Marijom i Krunom, koji su se odlučili ponovo vjenčati – ovoga puta pred svećenikom i jedno uz drugo.
Joint wedding in Sydney Source: Supplied
Mladi bračni parovi ubrzo su proširili svoje obitelji. Marija i Kruno odgojili su tri kćeri i uživali u petoro unučadi. U U obitelji Mare i Tomislava dva su sina i petoro unučadi.
Oba bi para 2. veljače ove godine obilježila 57. godišnjicu braka, no muževa nije bilo uz svoje supruge.
I Mara i Marija udovice su već više od 15 godina. Tomislava i Krunu su u smrt odnijele posljedice teških poslova koje su godinama radili i truda da kao mladi useljenici svojim obiteljima pruže dobar život.
Upitane jesu li ikada požalile svoju odluku da dođu u Australiju i da se udaju na tako neobične načine, ove dvije prijateljice odgovaraju gotovo istim riječima.
„Nikada“, kaže Marija. „Kruno je bio savršen čovjek. Bio je jedinstven i svi su ga voljeli.“
„Nikad nisam ni pomislila da bih ga ostavila, ne.“, kaže Mara o Tomislavu. „Još uvijek je u mojem srcu i tako će biti dokle god budem živa.“
Sljedeće godine napunit će se 60 godina od dana kad su se Marija i Mara srele na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, na početku svojeg dugačkog putovanja u stranu zemlju.
Iako njihovih muževa više nema, dvije isprepletene ljubavne priče i dalje traju, baš kao i njihovo prijateljstvo.
