Pronađite više vijesti, tema i razgovora SBS-a na hrvatskom jeziku u našoj kolekciji podcasta.
Priče povratnika: Roža Jukić - "Di si rođen, tu najviše voliš."
Roža Jukić, na radnom mjestu u klubu Punchbowl, Sydney (L), i nedavno u splitskoj marini (D). Supplied
U ovoj epizodi serije "Priče povratnika" Emanuela Šamija, studentica Studija komunikacije i medija u Splitu, o iskustvu života u Australiji i razlozima povratka u Hrvatsku razgovara s Rožom Jukić, koja se nakon samo nekliko godina života u Sydneyju vratila u domovinu.
Transcript
Dragi slušatelji SBS-ovog programa na hrvatskom jeziku, pozdravljam vas iz Lijepe naše. S vama je danas Emanuela Šamija, studentica treće godine preddiplomskog Studija komunikacije i medija u Splitu. U sljedećih nekoliko minuta donosim vam priču o hrvatskoj povratnici iz Australije čiji je život obilježila ljubav. Ljubav prema mužu, obitelji, ali posebno domovini te bitno utjecala na njezine životne odluke. Gošća ovog priloga je 56-godišnja Roža Jukić, rođena Župan, koja u Splitu živi već 31 godinu. U periodu od 1990. do 1994. živjela je u Sydneyju u Australiji, gdje je došla zbog ljubavi. U predratnim godinama u rodnom mjestu u okolici Zadra se zaljubila u supruga Borisa. Iako su se znali i od prije jer je često dolazio u posjet svojoj obitelji iz daleke Australije u kojoj je živio, jedan posjet je bio presudan da se rodi ljubav. Nedugo nakon dolaska u Australiju, Roža se zaposlila u hrvatskom klubu u sydneyskoj četvrti Punchbowl, gdje je radila na snack baru, a upravo u Australiji je rodila i kćer Anitu. Nerijetko se u Australiji u ljetnom razdoblju ide na plaže, pa ih je tako isprva posjećivala i Roža. No, brzo je otkrila da ocean i Jadransko more nemaju mnogo toga zajedničkog.
Pješčane plaže, veliki valovi, za oko jako lijepo vidjeti, ali postoji opasnost od morskih pasa, straha od meduza. Doživjela sam isto tako da sam ušla, mislila sam da je to kao kod nas ulaziš u more. U biti, struje te nose, opeču te meduze, isplivaju vani na površinu. Jako su opasne. Ja sam se cijelu noć češala. Na kraju sam završila na prvoj pomoći, dobila neku kremu, pocrveni ti noga, češeš se, bol.
Iako ovo iskustvo nije bilo ugodno, ono nije bilo razlog Rožinog povratka u Hrvatsku nakon svega četiri godine. Šalu na stranu, ali činjenica je da u poratnoj 1994. bi se malo tko odlučio na povratak, no Rožina ljubav prema domovini bila je snažna. Tako je potaknula i svoju obitelj na povratak, a jednom kad se Roža vratila, imala je osjećaj kao da nikad nije ni otišla.
U domovinu sam se odlučila vratiti, ja i moj suprug, jer smo volili, ja sam volila i on je volio da se vratimo, jer je to naša zemlja i tu sam rođena. Tu su naši korijeni i ljubav prema Hrvatskoj. Ja sam ipak bila samo četiri godine u Australiji. Mene je vezala ljubav za domovinom, familijom i ja sam navikla na taj sistem rada, života, jer sam tu rođena, odgojena i brzo sam se navikla. Ali sam se brzo navikla u Australiji jer se u Australiji plaća nedeljno, dok je ovdje mjesečno i onda dok ovdje prođe mjesec dok dobiješ i računi se plaćaju mjesečno, a tamo u Australiji s jednom plaćom poplaćaš sve svoje što imaš potrebe.
Danas je Roža udovica i majka dvoje odrasle djece, 36-godišnje Anite i 31-godišnjeg Josipa, ali i baka. Ipak, to ne znači da nije aktivnog duha. Rado izađe s prijateljicama kad god joj to posao dopusti jer je još uvijek u radnom odnosu. I dalje radi u ugostiteljstvu i to u najstarijem splitskom jedriličarskom klubu Abud, gdje je zadovoljna. Međutim, dolaskom eura i u ugostiteljstvu se mnogo toga promijenilo.
Mislim što se tiče napojnica, Hrvatska dok je držala svoju kunu više smo imali dobivali, dok sad prišlo u euro jako malo jer sad gledaju svaki cenat. Misle kad ti ostavi cenat da ti ostavi puno, a u biti jako malo.
A i generalno stanje na burzi, uvjeti rada i ekonomsko stanje u Hrvatskoj su daleko od idealnog.
U Hrvatskoj je život lijep, sve je lijepo dok posla jako malo ima, dok u Australiji, Australija je zemlja sređena, ima posla tko želi raditi i od plaće se može lijepo živjeti. U Australiji čovjek radi i zna zašto radi i nagrađen je, ima svoja zakonska prava i teži poslovi su jako više plaćeni nego kancelarijski poslovi i tamo lakše tko radi teži posao više zaradi. Dok ovdje dok radiš teži posao, manje si plaćen, a ovi što rade kancelarijski posao su više plaćeni, a manje rade. U Hrvatskoj je teško doći do posla i kad dođeš do posla, trebaš ga čuvati, raditi, ali mislim da su u Hrvatskoj jako male plaće i standard je išao gore, a plaće su ostale iste. Mislim da bi trebalo podignuti standard da mladi imaju, da nam mladi ne odlaze. Ovdje čovjek radi puno osam sati i sutra da ide u mirovinu, jako su male mirovine, nemaju što Australija ima. Australija ima superannuation, svoj dodatak koji ti možeš odvajati i ta je zemlja sređena i ona stoji iza svakog čovjeka. Jel' ti bijelac, crnac, sve je drukčije nego ovde. Ovde neki imaju dobre mirovine, a sirotinja, nema više srednje klase. Ili si bogat ili si siromašan.
Premda je u Hrvatskoj primjetno povećanje broja strane radne snage, Roža do sada nije imala iskustva sa stranim radnicima na svom radnom mjestu. Ipak, svojevremeno je i ona, kao i mnoštvo drugih Hrvata i pripadnika ostalih nacionalnosti, bila u nekoj mjeri strankinja te je brzo otkrila težinu tog biljega, ali i da on katkad dolazi od onih od kojih ga najmanje očekuješ.
Jedino sam od svojih doživjela. "A došla si iz Jugoslavije." Ja sam rekla: "Ne, došla sam iz Hrvatske." Dok nisam od stranaca baš. Za neke smo uvijek mi stranci, stranaci, kao i ovde sad ovi stranci što dolaze i oni su uvijek stranci nama, a mi smo mala zemlja i mi to nismo navikli. Sad, pošto naši mladi puno ode vani, idu za boljim životom, bolje su plaćeni. Mi smo zemlja došla u tome jer se bavimo turizmom i naravno da nam treba radna snaga, građevina u turizmu i nemamo i naravno će doći isto ljudi koji treba trbuhom za kruhom, što se reče.
Sama više ne bi donijela odluku o ponovnom odlasku i radu u tuđini, osim ako je riječ o turističkom posjetu.
Vratila bih se da vidim rodbinu, kumove, prijatelje. Voljela bih se vratiti jednog dana možda. A u Hrvatskoj, ovdje imam familiju, djecu i ovdje imam isto slobodu. Mi smo demokratska zemlja, ušli smo u Europu, imamo sve, samo da nam standard bude malo bolji. Ja volim živjeti u svojoj zemlji. Tu sam rođena. Volim svoju zemlju. Lijepa je naša domovina Hrvatska. Što se tiče Australije, Australija je lijep kontinent, velik, velike gradove ima. Sve je lijepo, ali znaš kako se kaže: "Di si rođen, tu najviše voliš."
Roža u sebi gaji tihu želju da mladi pripadnici dijaspore ne gledaju na Hrvatsku kao ona sada na Australiju, već da je smatraju svojom domovinom.
Pa voljela bih da se vrate jer naša zemlja Hrvatska je domovina koja je novoosnovana i mislim da bi trebalo da se vrate u svoju zemlju i da prenesu sve svoje iskustva što su naučili tamo da prenesu ovdje.
Životna priča Rože Jukić svjedoči o tome da se životne odluke ne donose uvijek po tome gdje je lakše, nego i po tome što je srcu bliže. Između Australije i Hrvatske, Roža je izabrala povratak, vođena ljubavlju prema široj obitelji, jeziku i prostoru kojem pripada. Njezino iskustvo podsjetnik je svima da domovina, unatoč svim izazovima, ostaje mjesto kojem se vraća i da se dom ne bira prema okolnostima, nego prema tome gdje se osjećamo svoji.
Share
