Dan ANZAC-a jedan je od najvažnijih nacionalnih dana u Australiji. Svake se godine ljudi okupljaju kako bi odali počast onima koji su služili u ratovima, sukobima i mirovnim misijama. No razumjevanje Dana ANZAC-a može potrajati, osobito ako ste novi u Australiji. No, pitanje uvijek ostaje isto - čijih se priča prisjećamo i postoje li one za koje nismo čuli, ili se možda ne pričaju dovoljno glasno? U ovoj epizodi Vodiča za useljenike istražujemo važan dio australske povijesti koji je često bio zanemaren, a to je vojna služba Aboridžina i stanovnika otočja Torresova tjesnaca.
Pronađite više vijesti, tema i razgovora SBS-a na hrvatskom jeziku u našoj kolekciji podcasta.
Vi ste uz SBS na hrvatskom jeziku. Moje ime je Mirna Primorac. Dan ANZAC-a jedan je od najvažnijih nacionalnih dana u Australiji. Svake se godine tisuće ljudi okupljaju kako bi odali počast onima koji su služili u ratovima, sukobima, ali i mirovnim misijama. No, razumijevanje dana ANZAC-a i njegove važnosti može potrajati, osobito ako ste novi u Australiji. No pitanje uvijek ostaje isto: čijih se priča prisjećamo i postoje li one za koje nismo čuli ili se možda ne pričaju dovoljno glasno. U ovoj epizodi Vodiča za useljenike istražujemo važan dio australske povijesti koji je često bio zanemaren, a to je vojna služba Aboridžina i stanovnika otočja Torresovog tjesnaca.
Mnogi Aboridžini i stanovnici otočja Torresovog tjesnaca služili su u australskim oružanim snagama, uključujući tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, često rame uz rame s neautohtonim Australcima, čak i kada im je bilo službeno zabranjeno pristupiti vojsci. Danas se sve više radi na tome da se te priče prepoznaju i pamte. Pripadnik naroda Nungawal i Gumeroi Michael Bell dio je tog procesa. Kao službenik za vezu s autohtonim zajednicama u australskom ratnom memorijalu pomaže u prepoznavanju i priznavanju vojne službe i žrtve Aboridžina i stanovnika otočja Torresovog tjesnaca, kako onih koji su služili u uniformi, tako i onih koji su na domaćem tlu podupirali ratne napore. Zahvaljujući tom radu počinje se stvarati jasnija slika. "Trenutačno imamo evidenciju za nešto više od 1200 Aboridžina koji su se prijavili ili pokušali prijaviti u vojsku u Prvom svjetskom ratu, a procjenjujemo da će ih u Drugom svjetskom ratu biti oko 6.500. To je projekt koji je još uvijek u tijeku i brojke se mijenjaju iz tjedna u tjedan kako identificiramo i dodajemo ljude na popise", kazao je Bell. A te brojke, kako je Michael spomenuo, rastu kako se otkrivaju novi zapisi. No, često se postavlja jedno pitanje: kako se ti podaci uspoređuju s neautohtonim Australcima? "Statistički smo analizirali broj prijava pripadnika prvih naroda u odnosu na poznatu populaciju i stope prijavljivanja jednake su kao i kod neautohtonih Australaca", kazao je Bell. Drugim riječima, unatoč velikim preprekama, Prvi narodi su se prijavljivali u vojsku u sličnim omjerima kao i neautohtoni Australci. Ako se pitate koje su to prepreke bile, Michael Bell objašnjava da su ograničenja postojala na više razina. Aboridžinima je bilo ograničeno kretanje unutar zemlje. Nisu bili priznati kao punopravni australski građani, a u nekim slučajevima pred zakonom nisu bili priznati niti kao osobe. Vojne politike često su isključivale one koji nisu europskog podrijetla, a sve je to stvaralo velike prepreke za one koji su zaista željeli služiti vojsku. No, unatoč tim ograničenjima, mnogi su poduzimali iznimne napore kako bi se prijavili i služili vojsku. "Imamo primjer jednog Aboridžina koji je pješačio iz Queenslanda sve do Alburyja. Usput se pokušao prijaviti pet puta. Na kraju je i uspio, ali nažalost nije stigao služiti jer je preminuo od bolesti na brodu na putu prema bojištu. To pokazuje predanost i opetovane pokušaje naših ljudi koji su bili odbijeni zato što su Aboridžini, ali su se vraćali i pokušavali ponovno", kazao je Bell. Takve priče pokazuju odlučnost, upornost i snažnu želju za služenjem zemlji, čak i kada ta zemlja nije pružala jednaka prava. A ako ste se pitali što se dogodilo nakon što su se vojnici, pripadnici Prvih naroda vratili kući, evo vam i odgovora. Za mnoge pripadnike Prvih naroda, veterane, kraj rata nije značio jednakost. Vratili su se u društvo u kojem su diskriminacija i restriktivni zakoni i dalje bili dio svakodnevice. "Naši su ljudi ratovali za prava u tuđem ratu, prava koja nisu imali u vlastitoj zemlji. Vratili su se u izrazito nejednako društvo i ponovno ušli u segregaciju bez pravnog priznanja, uz ograničenja vlasništva nad zemljom, jednakih plaća i upravljanja vlastitom djecom, a oduzimanje djece, odnosno ukradene generacije tada su bile u punom jeku", kazao je Michael Bell.
Neki aboridžinski veterani uspjeli su ostvariti određene povlastice, ali mnogi nisu jer su šira društvena i politička ograničenja smanjivala dostupnu podršku.Čak je i povezivanje s drugim veteranima bilo otežano. Povratnike se često poticalo da se pridruže RSL klubovima, organizacijama koje pružaju podršku veteranima i organiziraju događanja poput obilježavanja Dana ANZAC-a. No, mnogi od tih klubova bili su licencirani prostori u kojima se posluživao alkohol, a budući da je pripadnicima prvih naroda često bio zabranjen ulazak u takve prostore, bili su praktički isključeni iz podrške i iz društvenog povezivanja. Ali danas raste svijest o toj povijesti. U posljednjim desetljećima australski ratni memorijal ima sve aktivniju ulogu u otkrivanju i predstavljanju vojne službe pripadnika prvih naroda. Michael Bell objašnjava. "Naše se priče ravnopravno i proporcionalno predstavljaju u svim galerijama. Autohtoni sadržaj prisutan je u svim službama, galerijama i pričama. Ne postoji nikakav crni kutak u australskom ratnom memorijalu. Priču predstavljamo ravnopravno u cijelosti kako su veterani i sami to tražili. U uniformi su sebe vidjeli kroz boju svoje službe: zelenu, plavu ili sivu, ovisno o kopnenoj vojsci, zrakoplovstvu ili mornarici", kazao je Michael Bell. Takav pristup odražava način na koji su mnogi vojnici prvih naroda gledali na sebe, prije svega kao na vojnike koji služe zajedno sa drugima. Istodobno, priče koje su dugo bile skrivene sada se ponovno otkrivaju i dijele sa obiteljima i zajednicama. "U
slučajevima kada imamo jednu poznatu fotografiju nekoga Aboridžina u našoj zbirci, a njegova obitelj nikada nije vidjela ili nije znala kako je njihov pradjed ili pradjedov brat izgledao, možemo im je predati kao priznanje njihove vojne službe i doprinosa. To je za mene posebno dirljivo jer oni to mogu podijeliti s obiteljima koje znaju da se te informacije čuvaju u instituciji koja nastoji uključiti ranije nepoznate ili manje poznate priče o vojnoj službi Aboridžina i stanovnika otočja Torresovog tjesnaca", kazao je Michael Bell. Za obitelji takvi trenuci mogu biti iznimno snažni i pomoći u ponovnom povezivanju s poviješću, identitetom i bližnjima. A što biste vi, dakle, na ovaj Dan ANZAC-a, 25. travnja, osobito ako ste novi u Australiji, trebali imati na umu? "Riječ je o cjelovitoj povijesti Australije i o tome kakva je ona danas, a ne o nevidljivoj naciji kakva je bila ranije. Za ljude iz Prvog svjetskog rata koji su morali skrivati svoje podrijetlo želimo potaknuti da se vidi puna povijest Australije kakva jest, a ne kako su je oblikovali prijašnji sustavi koji su isključivali naše priznanje", izjavio je Michael Bell. Dan ANZAC-a vrijeme je za prisjećanje onih koji su služili u ratovima i sukobima, a za mnoge Australce i trenutak zajedništva i odavanja počasti povijesti. Razumjeti Dan ANZAC-a znači razumjeti cjelovitu priču Australije. To uključuje prepoznavanje doprinosa, ali i izazova s kojima su se suočavali Aboridžini i stanovnici otočja Torresovog tjesnaca. A kako se ove priče sve više dijele, one pomažu stvaranju potpunije slike australske prošlosti, ali i sadašnjosti.
