Kad odu pjesnici

Odlaze najveći sinovi Bosne i Hercegovine. 23. marta umro je Abdulah Sidran, književnik, scenarista, akademik. Neka praznina odjekuje ovih dana, kao da je Bosne manje dok odlaze Karahasan, Hajdarević, Sidran… Sele se u vječnost ljubimci muza i kujundžije riječi napuštajući ovu dolinu suza, ostavljajući majčicu, njene kćeri i sinove da bdiju nad njihovom baštinom u svojim sve nemuštijim ljubavima i prkosima. Umjesto slova o bolu, umjesto riječi utjehe, umjesto blijede fraze o prolaznosti, posegnuću za punoćom riječi pjesnika, jer će na kraju i samo ona ostati, ona je jedini amanet, jedina istina, i jedini smisao. Neka ti je vječni rahmet, dragi Avdo, neka je vječna tvoja riječ, kao i tvoja majka Bosna što te rodi!

I drugi su pjevali o gradu

I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,

u čudu zastajali, pred mnoštvom slika protivrječnih

a tako u skladu međusobnom, i tako u skladu

sa okom što ih zbraja. – Ali niko nije

patio pritom, i plakao.

I drugi su pjevali o gradu: gosti učeni

iz svijeta, u čijem je uhu odjekivao još

Pucanj: Oh, meine liebe Gott, taj Bosna,

taj barbari, taj metež i smrad. – Taj zacijelo

patio pritom nije i plakao.

I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,

u čudu zastali, gosti učeni iz svijeta,

došljaci zatim, došljaci naši, oprezni i

mudri, gospodčići nagli ljubavi spore,a

govora književnog sasvim.

Srce – grade!

I drugi su pjevali o tebi, al niko

patio nije pritom, i plakao, srebrenu

dušu tvoju ko mladu ranu tičuć!