Uskrsni običaji Hrvata - od korizme do Uskrsa
Izvođači i vjernici okupljaju se kako bi uprizorili prikaz muke Isusa Krista, u Imotskom 29. ožujka 2026., na Cvjetnicu. Ova izvedba na otvorenom, održana u sklopu obilježavanja Velikog tjedna, privukla je mnoštvo vjernika koji su ulicama grada pratili prizore Kristove patnje i raspeća. Cvjetnica označava početak Velikog tjedna i spomen je na Isusov ulazak u Jeruzalem. Credit: Zvonimir Barisin/PA
Pregled bogatih i raznovrsnih pučkih običaja vezanih za Uskrs u hrvatskim krajevima. Neki su uz glavnu pripovijest o stradanju i uskrsnuću sina Božjega vezana i uz stara vjerovanja o ponovnom rođenju, ciklusima rađanja i umiranja, sreći i blagostanju i zaštiti od zlih sila.
Uskrs je središnji kršćanski blagdan bremenit simbolikom koja dolazi iz vjerovanja koja prethode kršćanstvu, ali povezan je i s nizom pučkih običaja i vjerovanja koja su uz glavnu pripovijest o stradanju i uskrsnuću sina Božjega u kršćanskim dijelovima svijeta vezana uz stara vjerovanja o ponovnom rođenju, ciklusima rađanja i umiranja, sreći i blagostanju i zaštiti od zlih sila. Hrvatski krajevi gdje žive Hrvati kršćani njeguje tradicije dijelom zajedničke svim kršćanima katolicima, a neki su običaji dobili svoja prepoznatljiva i posebna svojstva vezana ne samo za Hrvatsku općenito, nego su posebna lokalna obilježja, pa se tako na primjer u nekim običajima jug i sjever razlikuju ili imaju jedinstvene tradicije karakteristične samo za određeni prostor koje se, posebno u novije vrijeme, čuvaju ne samo kao pučke tradicije, nego i takozvana zaštićena materijalna i nematerijalna kulturna dobra.
Niz je običaja tipičan za vrijeme uoči Uskrsa, vrijeme korizme, u kojem se kršćani pripremaju za slavljenje Uskrsa. Ovaj period počinje Pepelnicom, a završava spomenom na posljednju večeru.
Pepelnica je simbolički posebno zanimljiva kao podsjećanje na prolaznost, a glavna joj je smisao sadržana u riječima "Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti." Dio je to i podsjećanja na potrebu poniznosti i skromnosti u svakodnevnom životu. Korizma je i vrijeme pročišćavanja i uzdržavanja od obilja kako bi se dobilo više Božje milosti. Vjeruje se da se tada ne treba održavati svadbe niti veća slavlja.
Ali to je također vrijeme tradicionalno temeljeno na europskoj baštini, na kraju zime i pred dolazak proljeća. Priroda još miruje, pa su do pojave trgovačkih centara u kojima obilje nikada ne presuši, pažljivo raspoređene zalihe spremljene još u jesen, a sada su na izmaku pa određuju skroman posni jelovnik. Gorski kotar tako čuva tradiciju pripravljanja kiselog zelja, graha i krumpira, palentu s malo masnoće. Također se pije mlijeko uz domaći kruh, pšenični ili kukuruzni, a sve se zasladi kompotom od sušenog voća. Meso se tradicionalno rijetko jelo, samo nedjeljom.
U Slavoniji su za vrijeme korizme spravljane posne poslastice, slane kiflice i takozvani čoravi kolač. Svi su običaji praćeni pučkim napjevima od kojih u narodu još živi oko trideset korizmenih pjesama, poput "Stala plačuć tužna mati", prvi puta zabilježenoj u jednoj crkvenoj pjesmarici iz 1701., a pjevala se u procesiji križnog puta. Ovako još zvuči na otoku Šolti. Stala plačuć tužna mati, gledala je kako pati, sin joj na križu stranu.
Od žalosti, majko sveta, rane sina svog prokleta, u srce nam ostavi.
Nedjelja koja je iza nas, tjedan prije blagdana Uskrsa, slavi se kao Cvjetnica i uvod je u veliki tjedan. To je spomen ulaska Isusovog u Jeruzalem kada je dočekan palminim i maslinovim grančicama, ali je trijumfalni ulazak u grad i početak njegove muke.
Na Cvjetnu nedjelju i danas se u crkvu nosi stručak grančica na blagoslov. Obično su to grančice masline, a uz njih i grančice drijena, lijeska, bršljana i slično. U Gorskom kotaru blagoslovljeni stručak stavljao se za rog pod krovom. Ostala je i predaja izgovaranja riječi poziva na zaštitu pa bi se kazalo "Bože blagoslovi taj dom" s vjerovanjem da će kuću zaštititi od nesreće. Kod velikog nevremena u vatru se bacao komadić blagoslovljenih grančica kako bi se zaštitila kuća od groma. U drugim se krajevima grančica čuvala tijekom godine zataknuta za pojedine predmete, okvir svete slike, prozor ili ogledalo, a zatiče se i u staju kao zaštita stoke. Stare molitve blagoslova grančica isticale su zaštitu od zla i bolesti, a neke potječu čak iz 700. godine.
Na jugu Hrvatske Cvjetnica se naziva Palmana. U župi dubrovačkoj je to "Neđelja od pome". Pomu su tradicionalno nosila djeca, a oni što bi skupili više poma dobili bi na Uskrs i po dvije pisanice. Pome su cijenjene jer ih sve manje žitelja zna praviti. Preplitanje grančica traži umijeće, a izgled im je pravo malo remek-djelo. Stoga se poma nije bacala, već se zakapala ili spaljivala, a pepeo se koristio za pepeljenje na Pepelnicu.Karakteristično je također da je od Cvjetnice do Uskrsa u kućama bilo tiše, gotovo tišina, osobito na Veliki petak. No, prije Velikog petka bio je dan Velikog četvrtka i spomen na posljednju večeru. U sva tri dana uoči Uskrsa koji se nazivaju Sveto trodnevne nisu obavljeni radovi u poljima. Crkvena zvona nisu zvonila, nego su npr. u Dalmaciji na Veliki četvrtak bila vezana. Poznat je i običaj u cijeloj Hrvatskoj nazvan šibica. U Dalmaciji se šibica od trsa i starog vinograda udaralo po crkvenim klupama dok se šake ne bi izlomile, a govorilo se da se tuče baraba, odnosno tjeraju se zle sile. Kako je Veliki četvrtak sjećanje na posljednju večeru u dijelovima Istre, on se zove i zelje vi četvrtak jer se za večeru jelo zelje u uvjerenju da je upravo ono bilo posluženo na posljednjoj večeri. Kulminacija dana dolazi u večernjim satima kada polazi procesija s križem koja je veliki događaj, posebno na otoku Hvaru, gdje je tradicija ove procesije stara nekoliko stoljeća. U njoj sudjeluju mnoge lokalne bratovštine, a pjeva se tekst Pasije Gospin plač koji potječe iz petnaestog stoljeća. Pjevaju ga izabrani pjevači. Procesija traje osam sati, a na svom putu od dvadeset dva kilometra obilazi nekoliko župa. Posebno se biraju i to drže velikom čašću križa noše oni koji nose križ težak osamnaest kilograma. U posljednje je vrijeme i ovaj događaj prepoznat kao kulturno dobro otoka Hvara.
Noć procesije uvodi u Veliki petak u kome se sjeća na Kristovu muku i smrt. Posti se u poniznosti i tišini ne radi se posebno ništa što bi pravilo buku. Svetoj žrtvi uskrsnici.
I
dajte slavu krštenici.
I
dan.
Još jedan pučki običaj koji potječe iz devetnaestog stoljeća, tipičan je u tradiciji Dalmacije. Krenuo je iz Metkovića, a proširio se potom dolinom Neretve, Dalmacije i Dalmatinske zagore i naziva se Žudija. Dvanaest mladića odjevenih obično u odore vojnika staroga Rima u prizor u čuvanje Kristova groba, pravilnik ili scenarij djelovanja Žudija nalaže vrijeme kada izlaze redoslijed mijenjanja, postupak zamjene redoslijed u procesiji i to u detalje sa slikovitim skicama i shemama kao pravi vojni pravilnik.
Na Veliku subotu ovo prizorenje ulazi u završnicu tako da se ugase sva svjetla i začuje uzvik. Isus je uskrsnuo. Nakon toga pale se sva svjetla. Žudija padaju na pod i preplašene pobjegnu.
Osim toga, Velika subota je tih dan prema običajima posvećen molitvi, pripremanju hrane za uskrsno slavlje i bojanju pisanica koje imaju svoja posebna likovna svojstva u različitim krajevima Hrvatske.
U sjevernim dijelovima postoji i održava se ili obnavlja običaj uskrsnih krijesova. Vatra je inače u ovom periodu simbolički važna, a kao što znamo i u Australiji, ona osim razorne moći ima i obnoviteljsku ulogu čišćenja i pokretanja novog ciklusa života.
Nedjelja je pak središnji kršćanski blagdan koji se po tradiciji slavi bogatom trpezom s raznim uskršnjim pogačama, ukrašenim pisanicama, pecivom, kuhanom šunkom i šunkom pečenom u kruhu s mladim lukom i hrenom. Služi se juha s rezancima, kuhana kokoš, te obilje slastica. Čestita se blagdan i donose darovi. Poznata je igra tucanja jajima, posebno privlačna djeci. Uzme se svoje jaje, izabere se protivnika. Jaja se jedno u drugo tuckaju vrhovima, a pobjednik je onaj čije jaje ostaje čitavo i on nastavlja igru. Pisanica pobjednica je ona koja ostane čitava nakon cijelog kruga tucanja. Blagdan je popraćen prigodnim pjesmama, a od 1979. u Hrvatskoj postoji čak i festival popularne glazbe nazvan Uskrs Fest za koji se skladaju nove pjesme u duhu pop glazbe, no sve se više pažnje pridaje starim napjevima kako bi ih se očuvalo od zaborava.
U ozračju vjerovanja živi se svakodnevni život. Isprepliću se pučka vjerovanja i običaji. Mnogi dolaze iz predkršćanskih vremena, ali našli su svoje mjesto i u kršćanskim običajima. Simbolički, sve tradicije trebaju na neko vrijeme usporiti ili prekinuti ustaljene ritmove, omogućiti duhovno, ali i fizičko čišćenje kako bi se poput prirode čije ritmove slijedimo i kojima smo određeni ušli u novi životni ciklus dodatno osnaženi i bolje povezani u obitelj među prijatelje i u zajednicu sve povezaniju, sve širu i raznolikiju, a time i složeniju. I gdje stalno treba podsjećati na postizanje umijeća suživota.
