Gloria Jurešić i Danijela Nowicki, učiteljice hrvatskog jezika u školi "Bartol Kašić" u Melbourneu.
Transkript ovog podcasta kreiran je uz pomoć programa umjetne inteligencije.
Read more about SBS’s use of AI
Pronađite više vijesti, tema i razgovora SBS-a na hrvatskom jeziku u našoj kolekciji podcasta.
Pronađite više vijesti, tema i razgovora SBS-a na hrvatskom jeziku u našoj kolekciji podcasta.
SBS-ov program na hrvatskom počinje novu seriju razgovora u kojima ćemo vam predstaviti učiteljice i učitelje hrvatskog jezika u Australiji. A seriju smo odlučili početi upoznavanjem onih učitelja koji su i sami hrvatski naučili u Australiji, bilo od svojih roditelja, bilo u školama, često u istim onima u kojima sada oni prenose znanje jezika. Ja sam Marijana Buljan, a moje prve gošće su učiteljice hrvatskog iz škole Bartol Kašić na istoku Melbournea pri Hrvatskom katoličkom centru Springvale, Glorija Jurešić i Danijela Nowicki. Škola postoji četrdeset godina, a Glorija u njoj podučava već dvadeset osam. Trenutno je učiteljica djeci od trećeg do petog razreda.
Ja sam Glorija Jurešić. Rođena sam u Melbournu. Moji su roditelji doselili u Australiju 1970. Ja i moja braća smo ovdje rođeni. Kod kuće smo, doma smo uvijek pričali hrvatski. I sama sam pohađala ovu školu od, ovdje u sklopu, ustvari, predstavit ću našu školu. To je Community languages of Victoria i škola se zove Bartol Kašić i djeluje u ovom centru preko četrdeset godina. Sama sam dolazila u ovu školu, znači, od predškole do desetog razreda. Nakon toga sam išla, otišla , da završim taj VCE, preko Victorian School of Languages. I nakon mature sam dalje upisala studij hrvatskog jezika o kulture, i kulture preko Sveučilišta Macquarie u Sydneyju. I to je bio dopisni program tada koja sam radila pored, svog fakulteta što sam učila. To bi bilo to. Inače sam odrasla u ovoj zajednici. Sviram orgulje,, svake nedjelje još uvijek od svoje desete godine. Plesala sam. Uvijek sam bila aktivna u folkloru. Prije dosta godina, rekla bi 1998., tadašnji naš župnik me upitao da li bi se pridružila našoj školi kao učiteljica. I ja sam pristala, no nisam je učiteljica po struci, nego, reko' 'ajde, na godinu dana, eto toliko da probam. Evo me još uvijek tu sam. I, a pored tog svega, jer, ovaj, nisam znala, jer kako ću ja to sve obaviti. Pa ne znam kako ću izići ispred razred. Na Sveučilištu Monash imali su program za metodologiju za učenje strane jezike. I tu sam nekoliko kod njih završila tih, uh, kurseva, stupnjeva. I to mi je puno pomoglo, jer danas učiti jezik je puno drugačiji od kad sam ja učila, kad sam ja dolazila u školu. Onda je bilo ono manje-više standardno: sjedi, šuti, piši s ploče, čitaj, ono, razgovaraj. A danas su metode više, uhm, interaktivne, to jest, uz svega toga tradicionalno i nema ništa loše s tim. Učimo kroz pjesmu, kroz ples, kroz razne aktivnosti, igrokaze, u, igra uloga i takvih nekih stvari. Znači, kad uđe u uho, malo je drugačije kako nam ulazi u uho nego ono prepisivanje.
Kad pomislite na svoje školske dane kad ste bili učenica hrvatskog jezika, što je bilo najdraže, što najteže?
Najteže. Počet ću sa najteže. Najteže je bilo jednostavno ustati onaj šesti dan u školi. Stvarno, što je je, bilo, bilo je teško. Ali, pošto smo govorili hrvatski u kući, bilo mi je dosta, nije bilo toliko teško biti u školi i učiti, ali ono, ustajanja još šesti dan, to mi je možda bilo najteže. Najljepše je to da smo stekli ovdje prijateljstva za, za cijeli život. I dan-danas sam, sam dobra sa, sa mnogima i, i sad su djeca, sad nam dolaze djeca od tih mojih, recimo, mojih prijateljica i prijatelja. Sad pohađaju istu tu našu školu. Dolazi, ono generacija poslije generacije i svak svakoga nekako zna. I, još se uvijek viđamo i zadržali smo, zadržali smo te povezanosti međusobno nekako.
Koji uzrast djece vi sada podučavate?
Treći do peti razred. Znači, negdje u, to je onih svojih devet do jedanaest godina.
Što je za njih sada najteže?
Možda je razlika ta da je to već djeca što su možda treća generacija, treća, četvrta generacija čak doseljenika. I, mnoge obitelji su sada i miješani brakovi, tako da puno se razrijedio jezik. Ako mogu, smijem tako, na taj način reći. Kod kuće se ne priča i kad su i mama i tata oboje Hrvati, kod kuće se možda ne priča hrvatski. Znači, dodir s hrvatskim jezikom možda dolazi od baka, od djedova i tako nešto. I ovih četiri sata koji imaju s nama subotom. I to bi bilo sve.
Što vama Glorija osobno znači to što podučavate hrvatski jezik?
Smatram da je vrlo važno zadržati jezik, zadržati našu povijest i kulturne vrijednosti. Za mene, kad bi učenik nakon, nakon subote kad izlazimo, ono, u jedan sat popodne, kad, kad odlaze, ako su danas naučili jednu, jednu novu riječ ili jednu novu rečenicu, to je za me-za mene velika stvar. Znači, barem je nešto, nešto su zadržali.
Kako vi vidite budućnost učenja hrvatskog jezika i podučavanja?
Pa, hvala Bogu, još imamo dobre, dobre brojke. Kod nas ove godine imamo upisanih skoro šezdesetoro djece. Podrška od države to je, to je velika stvar. Kad bi i nadalje pružili mogućnost da imamo hrvatski jezik i sve do mature, to je velika stvar. Ne znam, neku povezanost s Hrvatskom, to bi bilo jako dobro. Bio je neki likovni natječaj. Hr-Hrvatska matica iseljenika je imala jedan program u kojem smo mi sudjelovali i osvojili čak i jednu nagradu. I tu povezanost nekako kad bi se nekako na neki način mogli zbližiti sa Hrvatskom, pa neke zajedničke programe ili dopis s nekim drugim školama u inozemstvu ili neki program gdje bi mogli učiti jedni, jedni od drugih. Okej smo sve dok nam država još uvijek daje tu priliku. A ja mislim ovo malo ekstra kako bi se reklo networking, s drugim školama u inozemstvu. Ja mislim da bi bilo jako dobro.
Bila je to Glorija Jurešić, nekada učenica, a sada učiteljica hrvatskog u školi Bartol Kašić. Predstavit će nam se i njena kolegica koja ima kraći radni staž učiteljice, ali jednaki entuzijazam.
Ja sam Danijela Novicki, djevojačko Butorac. Ovaj, moj muž je Poljak, tako da sam i ja u miješanom braku. Imam dvije curice koje pohađaju hrvatsku školu. Ovo mi je treća godina predavanja hrvatskog u našoj školi Bartol Kašić. Podučavam predškolski, prvi i drugi, imam nekoliko u trećem i četvrtom razredu. Najviše sam naučila hrvatski kod kuće. Moja mama je bila učiteljica s Glorijom jedno petnaestak godina. Sad je na mene došao red. [smijeh] Također sam nakon srednje škole išla studirati u Dubrovnik, tako da sam živjela u Hrvatskoj jedno četiri, pet godina. To mi je dosta pomoglo u stjecanju hrvatskog jezika. Isto kao i Glorija, moji roditelji su došli sedamdesetih. Mama osamdesetih godina. Imam dvije sestre. Kod kuće smo morali pričati hrvatski. To je bilo obavezno. Najveća razlika koju ja vidim sad između, na primjer, kad sam ja bila učenica i današnjih učenika - mi smo govorili hrvatski kod kuće, tako je bilo, morali smo, a danas toga baš i nema. Ovaj, izazovno je meni, pogotovo djeca koja nemaju baš nikakvog znanja hrvatskog. Znači, treći i četvrti razred i baš su početnici. Pa onda moramo nekako ili kroz često puta križaljke, osmomjerke, neke pjesme, dosta interaktivni rad kako bi stekli barem neko opće znanje hrvatskog. Ovaj, kao što smo mi, kako bih ja rekla, bubali prije. Piši, uči, čitaj, sve napamet. To je sad dosta teško, pogotovo ova mlađa djeca. Ali, eto, volim. Volim biti tu. Volim kad nešto nauče. Volim kad dignu ruku, kad bi pročitali nešto, kad bi naučili neku recitaciju. Budem ponosna kad nešto nauče i stvarno djeca vole dolaziti. Vole se, pogotovo najviše vole odmor. Onda se druže i to kad im uđe nešto u uho, međusobno nešto čuju ili ponove. Bude nam drago. Tako da, eto, to sam ja. Ovo mi je treća godina, tako relativno sam nova. Velečasni me pitao da pomognem, pa evo pomaže već tri godine, ali volim i drago mi je.
Kako se vama čini budućnost hrvatskog jezika u Australiji?
Da vam kažem iskreno ne znam. Voljela bih stvarno. Na primjer, moja kćerka je sad sedmi razred. Ovaj, ona na primjer ne zna hrvatski ko što sam ja znala kad sam imala toliko godina. Puno je teže. Moj muž je na primjer Poljak, tako da mi kod kuće ne govorimo hrvatski. Moja mama s mojom djecom govori hrvatski, ali nije dosta. Mislim da treba, treba više kod kuće govoriti. Možda i trebamo vratiti malo ono bubanja i malo ono ponavljanja. Mislim, možda bi joj to čak i pomoglo. Voljela bih vidjeti kako mlade obitelji dalje šalju svoju djecu u hrvatsku školu. I voljela bih vidjeti da roditelji više rade kod kuće s njima. Na primjer, tijekom tjedna nek' pitaju: „Šta ste učili u hrvatskoj školi?" Malo više da ponove. Voljela bih to vidjeti stvarno i ja se nadam da nikad neće naš jezik potpuno, kako bih rekla, ne znam jel' umrijeti prava riječ, ali da znaju odakle su bake i dide, odakle su roditelji, da mogu pričati sa bakom i didom ko što sam ja na primjer, ili možda ne baš toliko, ali ovako da se sporazume. To bi bilo, bilo bi lijepo, ali vidjet ćemo. Možemo se jedino nadati.
Imate li vi neku ideju što bi mogli uraditi kako bi održali sadašnju razinu ili možda i popravili?
Možemo jedino, eto, nastaviti kako, kako smo i do sad radili. Više, više domaće zadaće. Možda ne gurati, ali opet roditelji nek' malo više s njima rade kod kuće. Ne znam, možemo jedino nastaviti što do sad radimo, a više taj interaktivni rad. Ja mislim to dosta, dosta pomaže, pogotovo toj djeci koji nemaju baš puno znanja i to-to definitivno pomaže.
SBS CroatianIndependent news and stories connecting you to life in Australia and Croatian-speaking Australians.
SBS Learn EnglishEase into the English language and Australian culture. We make learning English convenient, fun and practical.Get the latest with our exclusive in-language podcasts on your favourite podcast apps.
